- Piše: Čedomir Antić
Autoritarni režimi na kraju uvijek propadnu. Nekad se to dogodi za života tiranina koji ih je uspostavio, nekad budu poraženi pred istorijom. To je uvijek tako. Nevolja Đukanovićevog režima sadržana je u činjenici da on suštinski nema nekog dugoročnog pozitivnog istorijskog nasleđa. Sve što je radio tokom proteklih decenija ili je bilo pogrešno i naopako ili bi se svakako dogodilo. Argument u prilog ovoj tezi predstavlja činjenica da iz DPS-a već dugo čujemo hvalisanja da su oni stvorili državu Crnu Goru. Prije će biti da su je izmislili, zato što ovo što sada zastupaju i svojataju nikada nije postojalo i moderna država ne može biti takva. Nasleđe nepravdi će razumljivo trajati dugo, ali i tu postoji opasnost da se dio građana zapita nije li tu u pitanju prećutna većinska volja da nešto ne bude ispravno i da se ne uđe u promjene koje su koliko teške toliko i potrebne.
Primjer Zimbabvea pokazuje ispravnost one naše stare narodne mudrosti prema kojoj „ničija nije gorela do zore“. Bivši predsjednik Mugabe je vladao decenijama, od revolucionarnog diktatora pretvorio se u populističkog autoritarnog predsjednika koji vlada uz pomoć vojske i podržan od NR Kine. Izbore je falsifikovao brutalnije nego njegove izuzetno rijetke evropske kolege. Ipak, prije nekoliko godina opozicija je uspjela da se izbori da njen vođa postane premijer. Mugabe je opstao na vlasti čekajući stoti rođendan, a uticaji velikih sila u zemlji su se prepleli. Ipak, sukob unutar režima doveo je do mirnog puča posle kog je Mugabe zbačen, a njegova ostavka je dogovorena uz bogatu isplatu. Zimbabve je ispao jedna elegantna država, ružne scene nasilja i sukoba zamijenjene su operetskim pučem koji je pak prikrio činjenicu da će se u Zimbabveu mnogo toga promijeniti u detaljima – ali da volja velikih sila, koje su se na njegovoj teritoriji sukobile, ne dozvoljava da bilo šta bude promijenjeno temeljno. Mugabea je naslijedio nešto mlađi šef njegove tajne policije, međutim treba se sjetiti koliko je evolutivna promjena često bolja od one prevratničke – revolucionarne. Mi smo u Srbiji 2000. promijenili autoritarnu vlast i jedan od prvih poteza bio je da se zavadimo sa Zimbabveom, državom koja je osam godina ranije u UN jedina glasala protiv sankcija SR Jugoslaviji...
Treba li čekati da Đukanović doživi Mugabeove godine i dođe do njegove „pameti“? Što se tiče DPS-a, zasigurno. Aktuelni, na lažiranim izorima izabrani predsjednik tvrdi da je Đukanović najbolji kandidat za njegovog naslednika. Nema šta, DPS je nesumnjivo partija koja poštuje nova vremena i računa na nove i mlade snage. Dio opozicije, onaj slabiji, manje ratoboran i skloniji kompromisu sa režimom, takođe nema dileme: ne prihvata bojkot parlamenta i odbija platformu ujedinjenja. Neki i ne odgovaraju na pozive za jedinstvo, a neki kao argument protiv toga koriste svoje navodno opredjeljenje protiv nacionalizma, Ratka Mladića... Kakva slučajnost: oni koji se tako izjašnjavaju prihvatili su Đukanovićev model državne nacije i obespravljivanja pojedinih naroda Crne Gore. Takođe, zaboravili su na kojoj je funkciji bio i šta je radio Đukanović za vrijeme trajanja građanskog rata u Bosni.
Bez obzira na teškoće u opoziciji, što je režim autoritarniji to je dinamika njegove degeneracije i propadanja složenija i manje povezana sa izborima i parlamentom. Kada dođe vrijeme, demokratski udarac iz 2015. biće ponovljen, ali njegove unutrašnje posledice biće značajno drugačije. Nije tu naravno riječ o puču spolja. Kod ovakvih režima riječ je o prirodi djelovanja interesnih grupa koje nelegalno vode državu. Maska demokratskih ustanova vrlo često se pretvori i u začetak istinskih institucija. Nedavni primjer preporuke zaštitnika ljudskih prava i sloboda Šućka Bakovića jasno pokazuje da će vremenom Đukanovićev režim morati ili da zavede istinsku diktaturu ili da sâm demisionira. Poštujući Ustav Crne Gore i njene zakone, Baković je donio preporuku prema kojoj ćirilica treba da bude ravnopravna sa latinicom. Čak je dokument preporuke napisao ćirilicom! Ne čekajući da ostale ustanove prihvate zakone i vršenje svog posla, Kuči su požurili da preporuku sami sprovedu.
Vremenom, demokratija koju je režim podržavao počeće da djeluje preko ustanova u kojima većinom rade čestiti i pošteni građani. Demokratija će doći kada društvo za nju sazre i kada svi postanu dovoljno hrabri da je zatraže. S režimom će nestati i dvorska opozicija. U budućnosti pitanje neće biti da li je i kako opozicija pobijedila i došla na vlast, već kako je tu vlast iskoristila u kratkim godinama za vrijeme kojih će narod biti spreman da podnosi promjene. To vrijeme će doći i svi za njega treba da budu spremni.
(Autor je istoričar i
docent na Filozofskom
fakultetu u Beogradu)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.